26.02.2008. | 14:58 | 62 K | P | # | ^
U izvoru uspomena gdje snovi ne postoje...
osjećam tvoje usne zavedene lažima
čuvam tvoj pogled u noćima bez sna...kao princeza tvojeg srca u svijetu stvarnosti
Budim se da vidim tvoje oči
lik anđela moje savršenosti...
da budem tvoja bez vremena i granica
izgubljena dalje od vječnosti...
Otrovao si mi usne vrelim poljupcima
ugasio uspomene o kišnim danima...
zarobi me da budem tvoja, oduzmi dah s mojih usana...
dodirni me u zvjezdanim noćima,
otrgni mi krila, anđeli opraštaju
kao ruža bez latica nestajem u vremenu,
kao zora bez jutra, izgubljena u svitanju...
u izvoru uspomena gdje snovi ne postoje.....
13.05.2007. | 19:11 | 88 K | P | # | ^
... you know I love you...my angel...
Jer nema onih što na tebe liče
ni onog pogleda bijelog anđela
ni onih usana koje bih ljubila
nema ničega
samo san da će jednom svanuti dan
tu na tvom ramenu
u nekom drugom vremenu
kad zariješ nokte u moje snove,
kao talac kroz mene prodireš ...
Misli u agoniji postanu bolne...
na vlažnim usnama uvijek ostaju
one slatke i opojne slutnje
sjećanja na neke davne beskraje
i jedno jutro sanjivo i sneno ...
Tada pomisli, i sjetit ćeš se ...
jedne noći u tišini kišnih ulica
nekog nepoznatog grada ...
Pomislit ćeš na sva uzaludna traganja
na razbijena ogledala
i tuđi odraz u njima ...
Sjetit ćeš se svih onih lutanja u prazno
skinutih haljina
na pogrešnim krevetima ...
Sjetit ćeš se jednog anđela
jedne hladne i neobične zime
šapnut ćeš njeno ime
i nestati u tom čudnom
svijetu tišine...
30.04.2007. | 19:12 | 113 K | P | # | ^
I feel like I am not in this life...
Crni oblaci prolaze nebom...brišu trag rasutim zvijezdama...
u tvom srcu spavaju moji snovi,nježno mi ljubiš usne...
osjećam tvoje dodire...poglede...
što je stvarnost...više ne postoji....
samo anđeli izgubljeni u vremenu...u tom beskraju tame slomljenih snova,
samo suza koja je tekla u očima...hladna i bolna umrla je na tvojim usnama...
vječnost je prolazna,strah u mislima gubi nadu...pitanja i odgovori...
postoji li razlog...?
postoji li izlaz...?
rođeni da bi umrli...voljeni da bi izgubili ljubav...
bol tjera na povratak...premda je kasno,vrijeme je izgubljeno...
ruže bez latica...srce bez ljubavi...lutnje bez cilja...
...nema pitanja...nema odgovara...
Ne postoji razlog...
Ne postoji izlaz...
17.04.2007. | 21:10 | 59 K | P | # | ^
I dream in dearkness...I sleep to die erase the silence...erase my life...
U tom sumraku svijeta živjela je za njegove oči…pogled anđela...
Nije joj bilo važno bude li se snovi pred jutrom.... spavaju li zvijezde na oblacima...
...cvatu li ruže na livadama snova ili to ljudska ruka razara stvorenu umjetnost.
… nije marila….voljela je…. pogled smeđih očiju pružao joj je
ljubav u svijetu tišine…svijetu stvarnosti…
Naslonila je glavu na njegovo tijelo, oboje u crnom kao anđeli tame, među sjenama izgubljenih snova, nježno joj je ljubio uvojke kose…hladne usne….
Bila je savršena u potpunosti…kao kap kiše u oceanu, kao rosa blistava i jedinstvena, duga crna kosa padala joj je na gudi...nošena dodirima vjetra
ljubio je svojim usnama,dok ga je zavodila pogledom…
drhtala mu je u naručju kao leptirica, gubila je dah u tamnim oblacima...
...sve dok joj ga ljubomorna zora nije preotela...
nestao je.....
kao prolaznost vremena u stvarnosti, kao zavedeni leptir zbog
ruže koja ga je dozivala da je zaboravi, da je ostavi samu…
da joj slomi srce….
Nije mogla spavati ,uspomene su navirale u tišini, previše je vremena prošlo, čula je vrisak snova među sjenama…bila je sama, dozivala ga je…. beskonačnim zvjezdanim nebom širio se opojan miris ruža…uspavao je leptire u sumraku…
… hodala je šumom prema mjesecu…nekoć savršena… sada drukčija…hladna…
…bez duše…srca…snova…njega, crnog anđela za kojeg je živjela…
Došla je do ruba ponora, suza joj je tekla niz lice,gledala je snove...njega...
slomljenih krila poletjela mu je u zagrljaj… daleko od ovog svijeta…daleko od sumraka…
...otišla je u nepovrat...
07.04.2007. | 14:17 | 30 K | P | # | ^
U daljini je grmjelo, krajem je dopirao tihi zvuk magle, rominjala je kiša…
Stajala je naslonjena laktovima na prozor, gledajući nebo prodornim pogledom, zvijezde su blistale dok se vjetar igrao s njezinim uvojcima kose, nježno je ljubio u hladne usne…
Nije mogla zaspati,nešto ju je dozivalo kroz noć…
Znatiželjna i nestašna sišla je stubama,čiji se trag gubi u magli…
napravila je pogrešku, navučena grijehom radoznalosti,izašla je prije latica svog skrovišta
Priroda je utihnula,ona je stala,spazila je biće nedaleko od sebe kako je promatra… srce u grudima izgubilo je kontrolu,na nebu je sijevalo, bojala se…
Naprosto prekrasna i ranjiva, zadrhtala je kao srna, gonjena pred zlobom ljudske duše…
…činilo se da ne može dalje…
Tlo se smrzavalo pred njom, utonula je u san ljudskih strahova, znala je da mora natrag, ponovo u svoju tišinu,ali nije mogla…
On joj je prišao polako, crni anđeo zavodljivih očiju darovao joj je grijeh, ono što ona još nije imala,lažnu nadu koja je toliko ličila na njezinu stvarnost. Nije bila upoznata sa zlobom ljudskog svijeta. Uzela je ružu,zamrljala je ruke krvlju,nije znala što je bol dok je nije osjetila, nije znala za suze dok joj nisu potekle niz obraze,iz dalekog izvora ugaslih očiju…
Zbog njega je otkrila promjenu, tu sjenu u srcu,premda nije željela uspomene s ovog svijeta, kvario joj je dušu, kidao srce svojim pogledom… dok nije pala poput leptira bez krila…bezosjećajna i slomljena,…dozivala je pomoć….
….zvuk se gubio u tišini…
…latice su se prosule po zemlji…
...darovane vjetru u zaborav…
03.04.2007. | 20:35 | 33 K | P | # | ^
I forgive you anything...
Nečujno... poput leptira na kiši koji tužno leti ...sve dok mu se prah s krila ne pretvori u pepeo...
nestaje...
taj blistavi sjaj na krilima blijedi, kida se poput latica,kao duša one
koja je letjela dok je on nije otkinuo iz svog srca… i tada je svijet stao…
latice su padale na zemlju…strah se osjetio u srcima ljudi…
Čulo se njezino bolno jecanje u tami ,tiho su šaptale travke na livadama snova…. koliko vremena uzalud prolazi, dok gasiš sjaj u očima anđela, i osjetiš li dah, na njenim hladnim usnama, koje tiho dozivaju tvoje ime…već je umorna od zvuka straha i stvarnosti…
Dala ti je krila i snove, a ti si ih slomio kao ogledalo u bezbroj dijelova…
Ostala je sama, vrijeme se sažalilo nad izgubljenim tragom ljubavi u njezinim mislima…
Posljednji šapat tiho se čuo uz melodiju vjetra….izgubila se zauvijek.
Znatiželjni vjetar i opojan miris ruža prolazili su ulicom izgubljenih snova ,na nebu je sijevalo…njezino tijelo prekrivale su sitne kapljice kiše…
Nisi je smio ostaviti da uvene,u kraljevstvu tame, bez tvojih dodira i poljubaca, dala je život, shvaćaš li da te voljela,da nije lagala,i dozivala te posljednjim dahom,sve dok se u tišini prolaznosti nije izgubio njezin glas….
kasno si je čuo…
kasno si se pokajao i zamolio je za oprost…
…ali ona tragajući za pronalaskom…
…negdje u tišini snova…
…oprostila ti je…
01.04.2007. | 11:20 | 13 K | P | # | ^
Pala je noć. Tiho je šuštalo lišće rasutih grana…hodala je polako uz noćne leptire… modre oči nazirale su se duboko u sjeni tame, zavladala je tišina.
Snovi su strahom kao tama nebom prolazili iluzijom svijeta…Ubrala je ružu i snažno je stisnula prstima kroz koje je protekla krv... poput grijeha znatiželje u ljudsko srce. Blijedio je njezin trag savršenosti ,nije vjerovala sebi, nije zatvorila oči, nemir je nosio njezine snove kroz otvoren prozor…
Sada je kasno, shvatila je da ne može pronaći ključ svojeg vremena zbog grijeha u ljudskim dušama,zbog hladnog pogleda i nestvarnih snova, u tim bićima koji nemaju osjećaja, ni želja za srce koje je imala… plakala je tiho kroz strah... on joj je jedini ostao nakon sjećanja na svijet s kojeg je sišla,radoznala i netaknuta.
Umorila se,poželjela je natrag ali nije mogla,ostalo je još malo nade, još malo lažnog sna pred kojim se našla, zarobljena u tami, nitko nije čuo njezine jecaje kroz ništavilo i oblake…slomljena ruža uvenula je bolno, kao leptir bez krila, latice su joj ispale iz ruke i nestale tragom vjetra…
31.03.2007. | 14:27 | 7 K | P | # | ^
******
Noćas te praznina progoni
tihim šapatom zora te budi
u par riječi rasutih u san
u obrisima lažne spoznaje
gdje sve počinje i prestaje
Falit će ti ...
sve i ništa
poneka laž još zablista u tami
poneki dodir još naslutiš
između jave i sna
još jednom se probudiš
između vrha i dna
još jednom se pomoliš
da bude tu kad se umoriš
kad ti tišina zatvori oči
kad te zagrizu hladne noći
a jutro ti se nasmije u lice
Brisat ćeš njen trag tuđim usnama
lagat ćeš sebe da nije voljela
da je bila još jedna od mnogih
loša muza pjesnicima ljubavi
lažna slika tvoje prošlosti
ogledalo tvoje konačnosti
Falit će ti ...
baš onakva kakva je bila
kao vino
slatka i opora
lažna i nedodirljiva
jedno kišno jutro što klizi među tvojim prstima
pijesak koji se rasipa pred tvojim očima
još jedna spoznaja tvojih nemira
Falit će ti ...
modra svitanja u njenim očima
rasute perle njenih osmjeha
one duge kiše u jesenjim noćima
i jedno čega nema – utjeha
30.03.2007. | 21:42 | 8 K | P | # | ^